Autor: Vladimir Gligorov

Jedan pristup je a la Ćosić: Srbi ne mogu da žive s drugima, jer navodno drugi ne mogu da žive sa Srbima. Stoga, etničko razgraničenje. Kako ljudi žive na zemlji, Srbi treba da se nasele na svojoj teritoriji, a drugi na svojoj – razmjenom stanovništva gdje teritorije nijesu čiste. To je strategija teritorijalnog razgraničenja.
Drugi pristup je a la Memorandum: Srbi mogu da žive sa drugima, u Jugoslaviji ili velikoj Srbiji, ako su većina, gdje i oni i drugi žive po srpskim zakonima. To je strategija pravnog razgraničenja.
Trećeg nema, štagod da građanisti, samoporicatelji, autošovinisti, kolonizovani drugosrbijanci i ostali izdajnici mislili ili zagovarali. Zato se sada ćosićevci spore sa sledbenicima Memoranduma, gdje su naprednjaci i socijalisti u prvoj grupi, a crkva i nacionalna inteligencija u drugoj. Prvi cijene da će ostati na vlasti ako odlome parče Kosova, a drugi da će ih skinuti sa vlasti ako ih u tome onemoguće. Prvi sugerišu da bi dosledno Ćosiću anektirali, s vremenom, Republiku Srpsku, dok drugi računaju da je to ionako svršena stvar, uostalom kao i Kosovo; doduše jedno dobijeno a drugo izgubljeno, usled čega se kosovskom politikom zvanom „zamrznuti sukob“ ne rizikuje ništa, a može se osvojiti vlast.
Ni jedni ni drugi ne misle dalje od otimanja vlasti. Uzmimo, najprije, strategiju razgraničenja. Zašto bi se za nju mogli naći partneri na Kosovu? Ukoliko bi se razmijenile teritorije, sjever Kosova za jug Srbije, što je vjerovatno nužni uslov da do sporazuma uopšte dođe, ne bi bilo osnova, bilo u međunarodnom pravu ili sa stanovišta regionalne bezbjednosti, da se prigovara ujedinjenju Albanije sa Kosovom. Ostale granice bi ostale nepovredive, jer bi uslov njihove promjene, kosovskim presedanom, bio sporazum o promjeni granica ili o razmjeni stanovništva, a ni jedno ni drugo nije realistično.
Ovdje je potrebno podsjetiti zašto je Ahtisarijev plan bio dobar za sve. Po tom planu, Kosovo bi postalo nezavisno kada više ne bi postojala potreba za međunarodnim nadzorom, a to bi podrazumijevalo, da skratim, ustavne garancije srpskim interesima i njihovu trajnu zaštitu. Ti bi interesi bili ugrađeni u ustav Kosova, koji bi predstavljao međunarodni ugovor, a Srbija bi, kao član međunarodne zajednice, mogla da utiče na nadzor nad njegovom primjenom.
Taj je plan odbijen. Tako je strategija Memoranduma postala neostvariva, mada to, vidi se, nije pokolebalo njene zagovornike. Svejedno, Ahtisarijev je plan osnova postojećeg kosovskog ustava na osnovu kojeg srpsko stanovništvo ima prava koja ima i politički uticaj koji ima, ali ne u srpskoj državi. Eventualnim sporazumom o normalizaciji, u tom ustavnom okviru, ta bi prava i uticaj samo ojačali, opet jer bi to bio međunarodni ugovor, ali u državi Kosovo, a ne u državi Srbiji. Što nije u skladu ni sa strategijom ćosićevaca, niti sa strategijom sledbenika Memoranduma. Pa bi oni normalizacijom odnosa Srbije sa Kosovom izgubili vlast ili uticaj u Srbiji.
Razgraničenjem, pak, Kosovo bi bilo slobodno da promijeni ustav, pa bi nestala posebna prava Srba, a potom bi nestale prepreke ujedinjenju sa Albanijom. To bi bilo u skladu sa strategijom ćosićevaca, jedino što bi i dalje ostala neostvariva aneksija djelova Bosne i Hercegovine. Time bi se gubici strategije razgraničenja nekako poravnali na tuđ račun, jedino što bi taj račun zagovornika ćosićevske strategije ostao nenamiren. Za ostvarenje ćosićevske strategije u Bosni i Hercegovini nije neophodno samo etničko čišćenje već prije svega kontrola teritorije, koja je izostala, odnosno za šta je potrebna saglasnost Bosne i Hercegovine, koje nema. Razgraničenje sa Kosovom bi u tom smislu bilo negativan, nepovoljan presedan.
Nijedna od ove dvije strategije nije nikakva istorijska neminovnost. Kao što danas možemo sasvim jasno da identifikujemo interese njihovih zagovornika, tako možemo i da predvidimo interese kojima će se rukovoditi u budućnosti, pogotovo imajući u vidu njihove doprinose istoriji propasti zemlje. Prošlost, herojska interpretacija istorije, sve su to samo racionalizacije, opravdanja, što uzvišenija to lažnija.
Peščanik.net